NE IZLAZI BEZ ČARAPA

0
280

U Domu kulture 19.11.2016 u 20,00 sati – KAZALIŠNA DRUŽINA ŠTOLCER – ČAKOVEC

Članovi družine Štolcer u novoj se predstavi igraju, smiju, kupaju, pjevaju i plešu te pomalo plaču. Njihovi likovi nisu ništa drugačiji od njih samih,ništa drugačiji od svakog čovjeka čiji mir odjednom prekidaju tajanstveni i neočekivani susreti. Što je zajedničko najlon čarapama, padu  jednog društvenog sloja, pozivu na oružje, nevinoj ljubavi i vizijama o budućnosti koja je, sretna ili nesretna, ionako neizbježna? Je li Međimurje oduvijek bilo tuđe ili oduvijek samo svoje? Jesu li sretni trenuci dovoljno jaki da bi nastavili trajati do kraja? Ima li kraja? Ako netko sve to zna, to su onda zasigurno glumci! Uživajte u predstavi.

Kazališna družina“Štolcer“osnovana je 2009. kao sastavni dio Pjevačkog zbora Josip Štolcer Slavenski iz Čakovca, a osnivači su bili Kristina Štebih i Dejan Buvač.Svoju prvu predstavu (Pismo z Galicije) izvela je 2010. godine na KAM-u i odmah postala apsolutni pobjednik. Osvojene su nagrade za najbolju predstavu , najbolji dramski tekst Kristina Štebih i najbolju režiju Dejan Buvač. Na 50. Festivalu kazališnih amatera Hrvatske na Hvaru predstava ponavlja uspjeh iz Preloga i ponovo osvaja 3 najvrjednije nagrade , što još nikom nije uspjelo u povijesti Festivala. Kao predstavnik Hrvatske, kazališna družina s predstavom gostuje u Sloveniji i Srbiji, te bilježi mnoge nastupe u Hrvatskoj. Na KAM-u  2011. izveli su predstavu REQUIEM ZA ŽIVE  te bili nominirani za najbolju predstavu, a Dejan Buvač dobio je nagradu za režiju predstave, na KAM-u 2012 predstavili su se predstavom IDU ZRINSKI koja je dobila nagradu za najbolju režiju i najbolju žensku ulogu , a predstava je zabilježila i međunarodna gostovanja u Švicarskoj i Sloveniji. 2013. godine  predstava „TARZAN I SVINJA NA POSLJEDNJOJ VEČERI“  proglašena je najboljom na KAM-u, dobila je nagradu za najbolji tekst, najbolju režiju, te najbolju mušku ulogu. Na državnom festivalu kazališnih amatera predstava je dobila nagradu publike u Slavonskom Brodu, te nagradu za najbolji tekst Kristina Štebih i najbolju sporednu žensku ulogu Željka Grahovec, a Dejan Buvač bio je nominiran za najbolju režiju.

Na KAM-u 2014. izvode predstavu „Se bu dobro mamika“ , a Dejan Buvač dobio je nagradu za režiju istoimene predstave. Na državom festivalu u Vodicama Kristina Štebih dobija nagradu za najbolji dramski tekst, a Željka Grahovec nagradu za sporednu žensku ulogu. 2014. godine Štolceri izvode i dvije čakovečke legende Vesne Kalšan u dramatizaciji Kristine Štebih „ Povelja Slobode „ i „Tajni tunel“.

2015. godine izvedene su dvije premijere predstava „O MAČKAMA I LJUDIMA NA PASJI NAČIN“ i „A ŽIVOT JE……“ . Na KAM-u 2016. predstava „ NE IZLAZI BEZ ČARAPA“ proglašena je za najbolju predstavu Festivala, Kristina Štebih dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu, a Dejan Buvač za najbolju režiju. Uz ove tri nagrade istaknute su i tri nominacije Kristina Štbih za tekst, Samanta Grahovec i Ivan-Goran Herman za sporedne uloge.Na 56. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Vodicama Kristina Štebih dobila je nagradu za najbolji dramski tekst, Dejan Buvač za režiju, dok je predstava bila nominirana među tri najbolje. Kristina Štebih bila je nominirana u kategoriji glavne ženske uloge, a Ivan-Goran Herman u kategoriji sporedne muške uloge. Na tek završenom 7. Međunarodnom kazališnom festivalu – Beli Manastir, predstava je od strane žirija proglašena za najbolju predstavu a Kristina Štebih i Dejan Buvač dobili su nagrade za tekst i režiju. Kazališna družina Štolcer do sada je ubilježila 53 izvedbe navedenih predstava.

 

Kristina Štebih: NE IZLAZI BEZ ČARAPA

Kazališna družina „Štolcer“ Čakovec

Redatelj: Dejan Buvač

 

 

Vesna Tominac Matačić, glumica

Još jedan u nizu uspjeha ove kazališne družine iz Čakovca. Kristina Štebih autorica je ovog izuzetno vrijednog kazališnog predloška, pravog osvježenja ove Smotre.

Uoči Drugog svjetskog rata, u Međimurju, pod dojmom tog fantastičnog izuma, ženskih najlon čarapa, svjedočimo padu jednog društvenog sloja, promjenama, ljubavima, sanjamo već proživljenu budućnost, tragamo za srećom, ili tek trajemo.

Predstavu odlikuje neizmjerna duhovitost, slojevitost i dubina te se doima gorko slatkom kazališnom poslasticom.

Kostimi su decentni i točni u vremenskom razdoblju, vrlo funkcionalni.

Izuzetno domišljata scenografija jednog međimurskog dvorišta kojim dominira drveni zahod oko kojega i u kojemu se odvija život.

Predstava obiluje i pomno odabranom glazbom koju na sceni izvode sami glumci. Oni sjajno pjevaju, te sviraju violinu i harmoniku.

Vrlo je upečatljiva i dosljedno dorađena koreografija koju izvode glumice.

Kristina Štebih ovdje je pokazala i svoj izuzetni glumački talent. Nevjerojatnom lakoćom i neodoljivim šarmom utjelovila je vrckavu i osebujnu Fijoličnu Trezu.

Ivan Goran Herman ostavio je snažan utisak kao Bogec, Melani Počekaj igra Ceciliju zavodljivom prirodnošću, Samanta Grahovec također plijeni svojom glumačkom neposrednošću u ulozi Jele.

No i svi ostali glumci mnogo doprinose nedvojbenom uspjehu ove predstave;

Ivica Mikolaj kao Fijolični Nacek, Iva Korunek kao družbenica Lola Lender, Maja Baksa kao Milostiva Frida Zampt, Dijana Kirić kao učiteljica Višnja, Dino Pavleković kao Udo Von Heimlich, te Miljenko Jambrović kao kapelnik Mihael.

Iskrene čestitke ovoj ozbiljnoj kazališnoj trupi koja je vrlo visoko digla ljestvicu kazališnog amaterizma u Hrvatskoj! Bravo!

 

 

 carape-3-1024x681

carape-4-1024x681

 

Anica Tomić, kazališna redateljica

Za  mene jedna od  najboljih predstava festivala. Nažalost, ovdje nemam dovoljno prostora da detaljno analitički analiziram slojevitost ove predstave. Predstava se temelji na odličnom tekstu, ona je sjajno redateljski vođena i postavljena, a u svim  izvedbenim  slojevima isprepletena je suptilnom političnošću, duhovitošću, dubinskom karakterizacijama, i to ne samo likova, nego i dubinske analize društva na koje se referira – sve to je konstantno raspliće i zapliće  u semiotičke  izvedbene mreže.

Tekst nevjerojatno talentirane  Kristine Štebih zasigurno može konkurirati i na profesionalnim festivalima. Priča o jednom selu negdje u Međimurju, u kolovoškoj ljepljivosti u zadnjim mjesecima pred početak Drugog svjetskog rata. Atmosfera koja odiše toplinom, naturalnošću i iskrenošću jedne sasvim obične, a opet sasvim neobične obitelji. Kroz autentične situacije, duhovite replike, ali opet i kritiku crkve, kao i vladajućeg represivnog sistema, obogaćeno sa sjajnim likom učiteljice vizionarke – koja kroz anticipaciju budućnosti i vizionarske govore pokušava stvoriti neko bolje i ljepše sutra, u kojoj se sve ideologije poništavaju i u kojoj je svaka istina podložna analizi.

Ono što je fascinantno jest način analize i ulaženja “zla” u taj idilični seoski prostor – taj galopirajući fašizam koji se polako i tiho približava; kroz na prvi pogled bezazlen lik Nijemca, prodavača najlon čarapa; polako nam pokazuje kako na jedan benigan i naivan način nastaju sistemi zla i kako se zavodljivo uvlače u naše živote.

Kaže Arendt„… kao da su vrline prošlosti u najgoroj krizi uzele našu sudbinu u svoje ruke… ono što čini veličinu – plemenitost, dostojanstvo, postojanost i neke vrste nasmijana odvažnost – ostaje bitno jednakim kroz stoljeća.“

Upravo je to postigla ova predstava; naivnost kojom pristajem na zlo, jednaka je veličini igre svih izvođača, dokumentarnost, a opet u najboljem smislu plementiti dilentatizam, je ono što nas sve uvodi u strahote svih fašizama, kojeg smo proživjeli i kojeg živimo. Velika predstava o malim ljudima i velikim strahotama, koja katarzično i dokumentarno završavajući, udara ravno u naše najbolnije povijesne strahote.

Bravo!

 

Igor Ružić, kazališni kritičar

U samom vrhu ovogodišnjeg FHKA, i ova predstava potvrđuje vrijednost Kazališne družine „Štolcer“ kao ansambla koji je u stanju nositi se i s najzahtjevnijim zadacima, Kristine Štebih kao izuzetne autorice (samo)izgrađenog rukopisa svjesnog svoje snage i želje za uvijek novim istraživanjem povijesnih izvora i međuljudskih odnosa kao i dramske strukture, te Dejana Buvača kao jednog od najtalentiranijih redatelja amaterskog kazališta u Hrvatskoj. Kao i uvijek kad je riječ o ovoj autorici, predstava ima zagonetni naslov, ali ispod njega je tekst koji zadovoljava najviše kriterije klasičnog dramskog pisma koje u lokaliziranoj mikro sredini svodi globalne procese na odnose među punokrvnim karakterima, istodobno vodi nekoliko zapleta i rukavaca razvedene priče, miješa humor i tragično, dok njeguje lokalno i tradicionalno. Od međimurske pjesme kojom počinje pa sve do epiloga s a posteriori referiranim tragičnim autobiografijama likova, „Ne izlazi bez čarapa“ amalgam je povijesne kronike iz vremena neposredno pred Drugi svjetski rat u neimenovanom međimurskom selu, kad se lokalno stanovništvo, ili barem onaj njegov svjesniji dio, priprema za dolazak Nijemaca, Mađara, komunista ili tko zna koga. Tipičnu društvenu hijerarhiju nagrizaju skrivene obiteljske povijesti, gdje mnogi nisu ono što se čine, ali to nisu ni oni koji dolaze „izvana“, najavljujući prijelomne povijesne događaje nakon kojih ništa više neće biti isto. Ipak, predstava u minucioznoj režiji Dejana Buvača ima pretežno humorni ton i slavi život i ljubav u svim njihovim pojavnim oblicima, od istospolne do netrpeljivo bračne. Za ovo posljednje najzaslužniji su Kristina Štebih u izrazito vještoj interpretaciji uloge gazdarice Treze, kao i njezin bračni dvokorak s Nacekom, standardno pouzdanog i na verbalni i gestualni geg spremnog Ivice Mikolaja. Gotovo svaka uloga u ovoj predstavi nosi težinu i svrhu, od djevojaka Melani Počekaj i Samante Grahovec, preko Ive Korunek i Majke Baksa, do Dijane Kirić i Miljenka Jambrovića, zaslužnih za jednu od najboljih scena u predstavi. Kostimografski i scenografski briljantno opremljena, s pažnjom posvećenom podjednako cjelini kao i detalju, ova međimurska „kronika malog mjesta“ predstava je kakvima se u svojoj ponudi ne mogu pohvaliti ni brojna velika i slavna profesionalna kazališta, dok Štolceri to još uvijek rade, što se iz gledališta sasvim jasno vidi iz bilo kojeg reda, za vlastiti zadovoljstvo i zadovoljstvo svoje mnogobrojne i ne više samo lokalne publike.